Insekti su po brojnosti vrsta najveća skupina životinja. Opisano je oko 1 000 000 vrsta od pretpostavljenog broja od oko 5 000 000 mogućih vrsta. Većina ih dakle još nije otkrivena. Od ostalih člankonožaca razlikujemo ih prema 3 para nogu. Razmnožavaju se spolnim putem, postoje mužjaci i ženke, dvospolci su rijetkost kod kukaca. Razvoj iz polegnutog jajašca teče kod jednih kroz 3 faze (nepotpuna pretvorba), kod drugih kroz 4 faze (potpuna pretvorba) i kod trećih, što je rijetkost, postoji direktan prijelaz u odraslu formu iz jajašca (šećeraši, skokunci).

Jedni žive osamljenički, drugi u zajednicama. Jedni lete, drugi hodaju, pojedini i plivaju. Ako ne sve vrste onda većina vrsta ima nekakvo svoje mjesto i važnu ulogu u prirodi. Daju nam med, svilu, suzbijaju štetnike, oprašuju biljke, hrana su drugim vrstama, sudjeluju u razgradnji organskog materijala,…no jedan relativno mali broj vrsta smatramo štetnicima. Napadaju tj. parazitiraju na biljkama , životinjama i ljudima, nanose izravne štete i prenose bolesti. Općenito ipak valja reći da su korisni osim relativno malog broja štetnih vrsta.

Žohari

Žohari (blatide iz latinskog ima značenje kukac koji ne voli svjetlo) su jedni od najstarijih i najuspješnijih živih bića, jako su prilagodljivi, otporni, usni organ prilagođen je za žvakanje i svejedi su, pojedine vrste žive uz čovjeka, onečišćuju okoliš, namirnice, prenose uzročnike zaraznih bolesti, također i alergene. Poznato je oko 3500 vrsta od kojih 15 možemo pronaći u srednjoj Europi.

Najčešće se borimo protiv 2 vrste žohara: smeđi ž.(Blatella germanica) i crni žohar (Blatta orientalis).

Blatella germanica jedan je od najrasprostranjenijih insekata, nastanjuje se unutar objekata osobito na mjestima gdje se proizvode i prerađuju namirnice (proizvodno prerađivački pogoni, kuhinje, ugostiteljski objekti). Na otvorenom ih rijetko tj. u pravilu ne nalazimo zbog osjetljivosti na hladnoću. Spada među male žohare, svejed je i „čistać“ u oskudici hrane pojavljuje se kanibalizam, odlikuje se snažnom reproduktivnom moći  i po tome je među žoharima na prvom mjestu, također je po otpornosti na biocide na visokom i vjerojatno prvom mjestu među insektima. Ovo ga svrstava negdje na drugo ili treće mjesto među insektima u smislu važnosti i teškoće suzbijanja (visoka učestalost pojavljivanja, visoka reproduktivna sposobnost, značajna sposobnost stvaranja i prijenosa otpornosti na potomke prema biocidima/otrovima te znatan zdravstveni rizik). Kako na svojoj površini  i unutar tijela nose brojne mikroorganizme (viruse, bakterije, gljivice, protozoe) i neke helminte predstavljaju visoki zdravstveni rizik budući da u prostore u koje se naseljavaju navedene uzročnike zaraznih bolesti unose, održavaju te putem izlučevina prenose na površine po kojima se kreću (radne površine, uređaji, posuđe, namirnice i dr.). Za brojne mikroorganizme je potvrđeno da ih žohari mogu prenositi  no koje će sve prenositi ovisiti će o mnogim značajkama pojedinog objekta (bolnički sustavi su u tom smislu najrizičniji jer u takvim objektima zasigurno cirkulira veći broj patogena no što ih cirkulira u primjerice jednom kućanstvu, no zasigurno postoje i razlike među bolnicama). Ujedno među svim kategorijama mikrooganizama što ih mogu prenositi u najvećoj mjeri prenose enterobakterije (uzročnici u prvom redu infekcija probavnog sustava). Suzbijanje je ovih žohara osobito važno i zakonska je obaveza djelovati preventivno za sve zdravstvene, ugostiteljske, hotelske, transportne, smještajne (đački, umirovljenički domovi), proizvodne, prerađivačke i druge objekte koji su ujedno i subjekti u poslovanju s hranom. U stambenim objektima osim rizika od prijenosa zaraznih bolesti valja imati na umu i njihov alergeni potencijal (pojedine tjelesne komponente i izlučevine su jaki alergeni).  

Odrasli smeđi žohar je prosječne veličine cca 1,5 cm (do 2 cm), vitkog tijela, zakržljalih krila, pretežno žuto smeđe boje. Ooteka je zrnata tvorba u osnovi paketić jajašaca kojeg ženka nosi gotovo do pred početak polijeganja nimfi. Broj jajašaca u ooteci se kreće u rasponu od 18-50, prosječno je oko 32. Razvoj se odvija tzv. nepotpunom pretvorbom kroz 6-7 presvlačenja. Presvlačenje je rizično i preživljava oko 50% nimfi do odrasle spolno zrele forme. Razvoj od jajašca do odrasle forme u optimalnim uvjetima traje od 50-60 dana (cca 2 mjeseca). Prosječno živi oko 9 mjeseci (do 1 god). Ooteku može formirati svakih 20-25 dana. Šampion je reprodukcije među žoharima i teoretski od jedne ženke na početku godine možemo doći do broja od cca 35000 jedinki na kraju godine.

Blatta orientalis svrstavamo ga u velike žohare, ženke su šireg tijela od mužjaka, pretežno su sjajne crne boje, oko 3cm duljine, nalazimo ih izvan objekata u toplom i vlažnom, skrivene pod lišćem i sl. Svejedi su, ulaze u objekte, nalazimo ih u kanalizacijskim sustavima gdje preživljavaju zimu (relativno toplo i vlažno) odakle s dolaskom proljeća kreće migracija prema objektima. Tijekom proljeća i ljeta često je moguće vidjeti masovne migracije i pri tome žoharima prekrivene fasade zgrada u noćnim satima. Kao i smeđi žohar predstavljaju zdravstveni rizik u smislu alergija i prijenosa zaraznih bolesti. Nisu toliko reproduktivno sposobni kao smeđi žohar, manje je jajašaca u ooteci, razvoj do spolne zrelosti traje dulje, žive nešto duže od smeđeg žohara do 1,5 god. Prosječna dužina odraslog oko 3 cm, u ooteci 16-18 jajašaca, razvojni period od jajašca do odrasle spolno zrele forme 6-12 mjeseci  uz 7 presvlačenja. Ženka za života položi prosječno 8  ooteka. Od jedne ženke na kraju godine cca 200 jedinki. Vidimo ogromnu razliku u reproduktivnoj sposobnosti između ove dvije vrste žohara. No svejedno njihova brojnost na nekom području može biti velika ukoliko ih se redovito ne suzbija.     

Mravi

Opisano je oko 15000 vrsta mrava, socijalni su kukci koji žive u organiziranim zajednicama. Pojedine vrste tvore milijunske zajednice. U osnovi su vrlo korisne životinje, popravljaju kvalitetu tla, suzbijaju mnoge štetnike u vrtu, no mogu stvarati i probleme. Hraneći se biljnim sokovima oštećuju biljke, plodove, sjemenke i ukoliko ih ima previše štete mogu biti značajne pa nastupa potreba za njihovim suzbijanjem. Na svom putu u potrazi za pogodnim staništima prodiru i u naš životni prostor te nam postaju sustanari. U našim objektima će se gnijezditi, pronaći te pojesti i zagaditi našu hranu, a isto tako će zagaditi i sve ostale površine kojima se kreću. Od osobitog je značaja pojava mrava u zdravstvenim ustanovama budući  da kao mehanički prenositelji uzročnika zaraznih bolesti mogu prenositi i multi rezistentne sojeve bakterija što je dokazano istraživanjima.

Buhe

Buhe zanimaju nas 3 vrste (pseća, mačja, ljudska) od opisanih cca 2000 vrsta. Odrasli kukci su veličine 1,5-3 mm, smeđe do crne boje, poprečno spljoštenog i čvrstog tijela, nemaju krila, odlikuju ih snažno razvijene stražnje noge za skakanje i rilo za bodenje odnosno hranjenje. Najbolji je skakač u životinjskom svijetu. Hrane se krvlju toplokrvnih kralježnjaka i parazitiraju na mnogim životinjama (psi, mačke, glodavci, zečevi, perad, ovce, koze,…ljudi). Razvijaju se potpunom preobrazbom: jajašce 2 dana, larva 1-2 tjedna, kukuljica 1-2 tjedna. Jajašca i larve su vrlo sitni manji od 1 mm i teško uočljivi, dok su kukuljice nešto veće oko 4 mm. U nepovoljnim uvjetima faza kukuljice se može produžiti do 1 godine. Ovo valja imati na umu prilikom procjene uspješnosti suzbijanja. Nikako se ne smije zanemariti njihova mogućnost u smislu prijenosa zaraznih bolesti na ljude i životinje (kuga, rikecioze, tularemija, pojedini helminti,…).

Stjenice

U prirodi postoji oko 2000 vrsta i gotovo sve su biljne koje se hrane biljnim sokovima (npr. smrdljivi martin) dok su malobrojnije one vrste koje se hrane krvlju. Među ovim potonjim je i tzv kućna stjenica koja nas najviše zanima. Posjeduje rilo kojim probada kožu i siše krv. Hrani se isključivo krvlju. Postoje još neke vrste i varijacije koje parazitiraju na drugim vrstama (šišmiši, ptice,…) i ponekad na ljudima, no najviše nas zanima kućna stjenica koja je prilagođena na ljudsku krv. U nedostatku primarnog domaćina hraniti će se na kućnim ljubimcima, glodavcima, pticama, gmazovima. Prijenos između objekata se odvija pasivno tj. predmetima, dok unutar objekta aktivno iz prostorije u prostoriju, iz stana u stan. Hraneći se krvlju mogu primiti mikroorganizme, no prijenos na drugu osobu nije do sada nedvojbeno utvrđen. Općenito se smatra da nisu rizični u smislu prijenosa zaraznih bolesti. Prilikom uboda organizam reagira različitim intenzitetom od izostanka reakcije, preko lokalnih upalnih reakcija, do sistemske alergijske reakcije – anafilaksije. Prije svega su dakle značajni kao molestanti. Prema nekima od 30 do 50 % populacije se smatra neosjetljivima na ubode što predstavlja veliki problem jer izostane rana reakcija tj postupci suzbijanja kasne. U početku infestacije, kada je populacija brojčano mala, smještaju se unutar odnosno u blizini kreveta no s vremenom kako ih je sve više slijede aktivne migracije pa ih osim u i oko kreveta nalazimo posvuda po sobi pa i dalje u drugim prostorijama (sobe, dnevni boravci,..). Bilježimo slučajeve pojavljivanja ne samo u objektima za smještaj (hoteli, domovi, bolnice,…) veći i u uredima, ugostiteljskim objektima, vozilima (brodovi, autobusi, vlakovi pa čak i zrakoplovi)… Po danu se skrivaju na tamnim, dovoljno toplim i dovoljno vlažnim mjestima (pukotine i šupljine kreveta, madraca te obližnjih predmeta ,….). Noću izlaze po obrok, hranjenje traje do 10 ak minuta, i većina ih se po hranjenju odmah vraća u sklonište. Pojedinačna se hrani svakih 5-7 dana. Uglavnom se drže na okupu, iako nisu tzv socijalni kukci i nemaju organizirani hijerarhijski ustroj zajednice. Odrasle su veličine oko 5 mm ženke su malo drugačije oblikom od mužjaka, smeđe su boje, vertikalno spljoštene, odlikuje ih nasilna oplodnja, razvijaju se nepotpunom  pretvorbom kroz 5 presvlačenja. Za presvlačenje nimfi važan je krvni obrok. Ženka dnevno položi po 2-3 jajašca, za života može do 200 no u prosjeku 50-60. Ženke žive nešto duže od mužjaka cca 1,3 god. U nepovoljnim uvjetima tj bez hrane i na nižim temperaturama mogu preživjeti u mirovanju dugi period (u lab uvjetima i do 2 god). Prema obroku – žrtvi orijentiraju se putem CO₂ kojeg izdišemo. Suzbijanje je često zahtjevno zbog nekoliko razloga: zakašnjelom reakcijom populacija se poveća i rasprši po objektu, vrlo su vješte u skrivanju, jajašca (mliječne boje) i prve nimfe (prozirne) su sitne cca 1 mm i stoga slabo uočljive, osim toga se odlikuju i mehanizmima otpornosti/rezistencije na biocide tj otrove. Ovo ih svrstava među zahtjevnije kukce glede suzbijanja.    

Uši

Uši su ektoparaziti, opisano je 5000 vrsta, parazitiraju na sisavcima i pticama. Prvenstveno nas zanimaju vrste koje sišu krv i koje parazitiraju na ljudima. Osim neugode zbog uboda, svrab, češanje, pojedine vrste mogu prenositi zarazne bolesti. Kod nas tjelesnu ušljivost zakon tretira kao zaraznu bolest koja se prijavljuje. Vrlo lako se prenose, najčešće bliskim kontaktom npr djeca u igri, no moguće je i predmetima kojima se ljudi zajednički služe. Potpuno su ovisni o domaćinu u svim razvojnim fazama. Zanimaju nas 2 vrste čovječja uš Pediculus humanus i stidna uš Phthirus pubis. Čovječja ima 2 podvrste  tjemenu uš i tjelesnu uš. Ove dvije potonje se neznatno razlikuju, uglavnom po veličini (tjemena je manja i ženka polaže manje jajašaca tzv. gnjida) i mjestu boravka na domaćinu. U smislu prijenosa zaraznih bolesti važna je tjelesna uš (pjegavi tifus, povratna groznica, rovovska groznica, murini tifus) dok tjemena i stidna nisu važne. Nekada je ušljivost bila veliki problem, danas je također bilježimo no niti blizu kao nekada. Stidna uš se prenosi najčešće intimnim odnosom.     

Muhe, mušice, obadi (tabanide), štrkovi

Obadi (tabanide) su leteći insekti, muhe, kojima je usni aparat prilagođen za bodenje i sisanje krvi. Mnoštvo je vrsta raspoređenih u nekoliko porodica. Zanimljivi su nam goveđi (Tabanus bovinus), konjski (Tabanus atratus), kišni ( Haematopota pluvialis) i zlatooki obad (Chrysops caecutiens). Odrasle ženke bodu i sišu krv, mužjaci ne. Ženke većinom polažu jajašca u blizini voda (neke vrste u vodu, druge u vlažno tlo, no ima i onih vrsta koje žive u pustinjama) tako da se često susrećemo s njima na plažama ljeti u predvečerje. Uglavnom bodu velike kopitare (konje, goveda, jelene,…) no i male sisavce, gmazove pa i ljude. Ubod im je bolan i odmah se osjeti. Značajni  su za veterinarsku medicinu, mogu prenositi zarazne bolesti među životinjama, ali i neke zarazne bolesti na ljude. Kod velike brojnosti mogu iscrpiti životinje. Teško ih je suzbijati.

               Štrkovi su leteći insekti, izgledom nalik divljim pčelama, nametnici sisavaca. Odrasli insekti žive kratko jer se ne mogu hraniti, ali zato njihove larve žive relativno dugo u koži (kožni štrkovi) ili u dišnom sustavu domaćina (nosni štrkovi). Uglavnom su divlje životinje žrtve štrkova, domaće manje, no i čovjek može zalutati među žrtve. Životinje prolaze kroz različite tegobe, ali ne ugibaju. Štrkovi imaju preferiranog domaćina tako da i tegobe ovise o vrsti domaćina odnosno vrsti štrka tj. njegova razvojnog ciklusa. Od značaja su za veterinarsku medicinu. Goveđi štrk Hypoderma bovis, ovčji štrk Oestrus ovis,…. 

Ose, stršljeni, bumbari, pčele

Svi navedeni su kukci koji lete (opnokrilci) iz porodice osa i pčela, razvijaju se potpunom preobrazbom, naoružani su otrovnim žalcem kojim mogu ubadati. Odlikuje ih u određenoj mjeri socijalno ponašanje, žive u organiziranim zadrugama s podijeljenim ulogama, no postoje i vrste koje žive osamljenički. Hrane se biljnim i životinjskim materijalom npr. peludom, nektarom, drugim kukcima, važni su kao oprašivači biljaka. Grade gnijezda u tlu, prirodnim i umjetnim šupljinama ili grade gnijezda od raznih materijala, blata, sažvakanog biljnog materijala, voska. Medonosne pčele daju med, pčelinji vosak, pčelinji otrov, i po važnosti kao oprašivači su na prvom mjestu. Bumbari su u porodici pčela i također su važni kao oprašivači te poput pčela ne podliježu suzbijanju. S porodicom osa je situacija ponešto drugačija, korisne su kao predatori, također su i oprašivači no mogu biti opasne pa podliježu suzbijanju. Načelno ih valja čuvati no ukoliko su nam preblizu i predstavljaju ugrozu tada ih suzbijamo. Pojedine vrste su agresivne, njihov ubod kod osjetljivih pojedinaca može biti koban.

Pčela je opisano 5700 vrsta, najpoznatija i nama najvažnija je Apis memellifera medonosna pčela, u šumarstvu je važna crna pčela drvarica Xylocopa violacea. Bumbara je opisano oko 250 vrsta, vjerojatno najzastupljeniji kod nas je zemni bumbar Bombus terrestris. Nisu agresivne.

Porodica vespida broji oko 5000 vrsta osa i stršljena, sve grade gnijezda – osinjake. Važni su kao oprašivači i kao predatori. Pojedine vrste su agresivne. Veliki broj vrsta ima jednogodišnje kolonije, poneke i višegodišnje. U zadrugama može biti i do 10 000 jedinki. Kod nas najčešće nailazimo na običnu osu Vespula vulgaris, njemačku/europsku osu Vespula germanica, galsku osu Polistes gallicus, šumsku osu Dolichovespula sylvestris i ljutog/europskog stršljena Vespa crabro do 3,5cm.

Galsku i šumsku najčešće nalazimo na balkonima, u grmlju, kutijama od roleta i ove nisu agresivne dok su obična osa, njemačka osa (jedna od najrasprostranjenijih osa) i ljuti stršljen agresivne vrste koje znaju složno napadati i kada nisu izazvane. Mamutska osa Megascolia maculata duga je oko 6 cm, bezopasna i ljudi je zamijene za azijskog divovskog stršljena Vespa mandarinia do 5,5 cm, kojeg nema u europi ili za azijskog/žutonogog stršljena Vespa velutina do 3cm koji se već proširio u europi od 2005. Stršljeni su opasnost za medonosne pčele i  unos novih invazivnih vrsta se nastoji spriječiti  zbog mogućih štetnih posljedica.     

Leptiri od zdravstvenog značaja

Gubari: zlatokraj – Euproctis crysorrhoea

                             gubar – Lymantria dispar

Prelci četnjaci: hrastov četnjak – Thaumetopoea processionea

                                          borov četnjak gnjezdar – Thaumetopoea pityocampa     

               Prelci (hrastov, trešnjin, borov,..): borov prelac – Dendrolimus pini  

S jedne strane su značajni zbog šteta na raslinju s druge zbog zdravstvenog učinka po ljude i životinje. Među navedenima najviše zdravstvenih problema je s hrastovim i borovim četnjakom gnijezdarom i to s njihovim larvama – gusjenicama. Naime one na površini tijela nose mikroskopske otrovne dlačice – toksofore kojih može biti do 1 000 000 kod zadnjih stadija larve i koje se lako otkidaju. Kretanjem u blizini gnijezda dolazimo u kontakt s dlačicama kožom (dermatitis) i sluznicama – udisanjem. Preosjetljivi pojedinci mogu imati ozbiljnih alergijskih smetnji.

U našem podneblju najviše susrećemo borovog četnjaka gnijezdara. Raspon krila odraslog leptira je do 45 mm, odrasla gusjenica dugačka je oko 4 cm. Lete noću, roje se u srpnju i kolovozu, tijekom rujna izlegu se gusjenice koje se hrane iglicama borova, kako rastu i kako dolazi hladnije vrijeme okupljaju se i stvaraju gnijezda – zapretke u kojima prezimljavaju. Ovisno o temperaturama noću izlaze ili ne izlaze kako bi se nahranili borovim iglicama. U ožujku, a moguće i ranije silaze sa stabala prema tlu u kojem će se kukuljiti i preobraziti u odrasle leptire koji izlijeću sredinom ljeta.    

Moljci (leptiri): žitni moljac, hambarski moljac, bakrenasti m., brašneni m., brašneni plamenac, moljac grožđica, voćni kusokrilac, smokvin m., kakaov m., duhanov m.,… U mnoštvu vrsta gore navedene su najznačajnije prema učestalosti pojavljivanja i mogućim štetama na biljnim proizvodima u silosima, skladištima, mlinovima, trgovinama, kućanstvima,… Za štete su odgovorne larve – gusjenice, odrasli leptiri ne rade štete oni se hrane biljnim sokovima. Mogu biti velika pošast u silosima, skladištima, mlinovima. Pojava u kućanstvima uglavnom je povezana s kupovinom već infestiranih proizvoda (brašna, tjestenine, žitarica, grahorica, sušenog voća, čajeva, sušenog začinskog bilja i sl.). Od davnina koristimo repelentna sredstva (tjeraju moljce) u svrhu prevencije, no kod pojave moljaca u domaćinstvima, kada su repelenti izostali ili zatajili, osnovno je pregledati, očistiti i ukloniti zaraženu robu i mjesta gdje se takva roba čuva. Tek nakon toga ima smisla intervenirati biocidima.

Ostali kukci

Srebrne ribice primitivna su skupina insekata bez krila, nekoliko je vrsta, najčešća vrsta kod nas Lepisma saccharina. Noćne su životinje, neke vrste vole hladnije (podrumski prostori) druge toplije (pekare) sredine no obje svakako vole vlažne prostore. Žive i do 3 godine, ženka položi za života oko 100 jajašaca, od polijeganja jajašca do izlaska nimfi 2 tjedna do 2 mjeseca. Jako veliki broj presvlačenja i do 60 za života čak i nakon dosezanja spolne zrelosti. Nisu opasni za čovjeka u smislu prijenosa zaraznih bolesti, no mogu biti problem u knjižnicama i muzejima. Mogu probaviti celulozu pa se hrane pored svega ostalog (biljni i životinjski ostaci, vuna, koža, posebno ugljikohidrate) i papirom – knjigama. Možemo ih svrstati u kategoriju muzejskih štetnika.   

Babure su mali spljošteni raci, pretežno žive u vodama kao nametnici na životinjama, od kopnenih vrsta zanimljive su nam porodice babura, ploskuna i svindara. Sve su dosta slične oblikom, veličinom, prehranom, staništima. Obična babura Oniscus asellus, ploskun Porcellio scaber i klupčasta babura (svindara) Armadillidium vulgare su najučestalije kod nas. Sve obitavaju na vlažnim mjestima, osobito brojne na mjestima gdje se nakupljaju biljni ostaci u velikim količinama. Nisu posebno štetne no izazivaju odbojnost i nelagodu, osobito kada se značajno namnože. Sve učestalije su pojave masovne namnoženosti u rubnim područjima naselja koja graniče sa šumama. Ovakve pojave viđamo u ljetnom periodu. Počevši u sumrak pa do svitanja izlaze iz vlažnog i biljnom tvari bogatog tla, penju se po fasadama, ulaze u objekte da bi se nazad povukle s izlaskom sunca. Ovo predstavlja vrlo neugodan estetski prizor.   

Uholaže (štrige, škarice) broje i do 2000 vrsta, kod nas najčešće susrećemo vrstu Forficula auricularia. Smeđe do crne boje, izduženog tijela sa tzv škaricama na zatku. Svejedi su i korisni u vrtu jer su predatori. Jedu biljne uši, grinje, jajašca drugih kukaca, trule plodove, no također i nježne biljne strukture (mlade biljke, izbojci) no uglavnom ih držimo korisnima u ovom smislu kontrole drugih štetnika. U objektima se pojavljuju sporadično i  možemo reći slučajno, ne predstavljaju opasnost niti prenose uzročnike zaraznih bolesti. Žive oko 1 god, ženka položi jajašca u tlo i brine o njima dok se izlegu. Ovakvo ponašanje, briga za potomstvo, je rijetkost kod kukaca.

Prašne (knjiške) uši, gagrice. Sitni su insekti do 2 mm, gotovo prozirni, često ih ljudi zamijene za grinje ili nimfe stjenica. Hrane se plijesnima tako da ih nalazimo u vlažnim prostorijama (obično podrumi). Nisu opasne i više su neugoda, no kada su prisutne u velikom broju mogu nanijeti značajne štete u smislu kontaminacije namirnica. Osobito je važno za silose žitarica (vlaga u žitu) i druga skladišta sličnih roba. Općenito nije poželjno da su skladišta, kao i svi drugi prostori opterećeni vlagom.

Pederine (Pederus fuscipes) su crno narančasti, izduženi insekti, odrasli dugački do 2,5cm, prekriveni su čvrstim dlakama koje mogu oštetiti epidermu. Ukoliko ih se pokuša zdrobiti, kroz sitne ranice od oštrih dlaka, u kožu će prodrijeti otrov pederin kojeg nalazimo u hemolimfi ovih insekata. Preporuka je izbjegavati gnječenje ovih insekata. Pederin je otrov koji kod čovjeka izaziva dermatoze koje mogu dovesti i do lokalne nekroze tkiva. 20 od 600 vrsta je povezano s ovim otrovom. Svejedi su i predatori drugih insekata. Žive oko godinu dana i u predjelima s dosta vlage npr. ušća rijeka, pješčani sprudovi, plaže, močvarna područje,… Ljeti u vrijeme rojenja mogu znatno migrirati od svojih staništa i noću se znaju okupljati pod svjetlima javne rasvjete. Uputno ih je izbjegavati, osobito u vrijeme rojenja.   

Skokuni su sitni oko 2mm prainsekti (najstarije životinje slične kukcima) bez krila, opskrbljeni su odskočnim vilicama na kraju zatka koje služe za odbacivanje odnosno skakanje pa im otuda i naziv skokuni ili skokunci u našim krajevima. Svejedi su i hrane se uginulim, vlažnim organskim materijalom. Traže vlažna staništa i niže temperature. Kod nas Hypogastra sp. Podnosi i niže temperature i do -15⁰C i razvija se na 3-15⁰C, tako da su moguće masovne pojave i zimi. Žive do 8 mj, neke vrste i dulje. Opisano je više od 12 000 vrsta, kod nas nisu odveć zamjetni, osim u godinama gradacije, iako ih nalazimo posvuda i u svim godišnjim dobima. Pojedine vrste su štetnici na nekim poljoprivrednim kulturama, iako načelno nisu škodljivi moguće su iritacije, dermatitisi, alergije.   

Tapetari  (kožojedi, dermestide, slaninari) su proždrljivi šareni insekti koji se hrane širokim rasponom organskog materijala životinjskog porijekla (vuna, perje, koža, krzno, svila, i sl.) no neke među njima se hrane i materijalima biljnog porijekla . Žive u prirodi, odrasle se hrane cvjetnim peludom i ne rade štetu. Larve su one koje rade štetu. Ako ih u rano proljeće viđamo u prostoru vjerojatno se radi o infestaciji koja je ranije nastupila. Uglavnom krajem ljeta ulijeću u zatvorene prostore, domove i dr. gdje oplođene ženke polažu jajašca (50-100) na tapete, zavjese, krevete, kauče,…Napad se vrlo često kasno uoči tako da larve imaju vremena napraviti značajne štete. Preventiva je, kao i za moljce, na prvom mjestu. Kad se već pojave bitan postupak je sanitacija odnosno pregled, usisavanje, čišćenje,… Ovo je uputno  izvršiti prije no što će se primijeniti biocidi.

Paučnjaci   

Pauci opisano više od 45000 vrsta, rasprostranjeni su diljem svijeta, uglavnom su mesojedi, predatori, žive osamljenički, nemaju krila, ni ticala, neki stvaraju drugi ne stvaraju paučinu. Ubod/ugriz kod nekih može biti vrlo opasan zbog jakog otrova kojeg proizvode.

Vrsta Latrodectus malmignatus ili mediteranska crna udovica kod nas je najopasniji pauk i to odrasle ženke. Crne je boje s crvenim točkama na leđima. Boja točaka može varirati kao i broj točaka, mogu biti bez točaka potpuno crni. Mužjaci su znatno manji od ženki koje su veličine do 1,5 cm, nakon oplodnje ženka 150-200 jajašca polaže po jednom kokonu no vrlo mali broj dosegne odraslu dob. Sve češće ih susrećemo u naseljima, mreže su im neugledne, uglavnom skrivene, ubod je često neprimjetan i tek nakon 10 min krene neizdrživa bol.         

Pauci  vučjaci, tarantula, kirokantij, lažna crna udovica,…. i još mnoštvo drugih više ili manje opasnih paukova pronalazimo u našem podneblju. Oprez pri boravku u prirodi, no i u rubnim područjima naselja prema divljini.    

Štipavci škorpioni, 1500 opisanih vrsta, neki su veliki i do 18 cm, većinom su bezopasni no ima i opasnih tj. otrovnih. Uglavnom su rasprostranjeni u toplijim krajevima. Prepoznatljivog su izgleda sa snažnim kliještima sprijeda te izdignutom otrovnom bodljom na kraju tijela. Svakom ubodu treba pristupiti s oprezom, jer iako se ubod za većinu kod nas prisutnih vrsta ne smatra opasnim ipak su moguća neugodna iznenađenja sa značajnim varijacijama kliničke slike. Noćne su životinje, danju se skrivaju na tamnim i vlažnim mjestima, mesojedi su i predatori, značajno otporni na zračenja, žive nekoliko godina. Kod nas je najrasprostranjeniji talijanski štipavac Euscorpius italicus, manje je opasan od Mesobuthus gibosus koji je rijedak kod nas, sigurno je prisutan i Euscorpius carpathicus, a vjerojatno je da su prisutne još poneke vrste. Kod nas su slabo izučavani vjerojatno stoga što su još uvijek relativno rijetka pojava.

Krpelji su ektoparaziti, hrane se krvlju, rezervoar su i prijenosnici mnogih uzročnika zaraznih bolesti čovjeka i životinja. Na drugom su mjestu iza komaraca po značaju kao vektori uzročnika zaraznih bolesti.  Opisano je oko 900 vrsta podijeljeni su na tvrde i meke. Vrste je teško raspoznavati, najpouzdanije je  po odraslim ženkama. Životni ciklus traje 2 no može i 6 god no kod nekih vrsta može i kraće tako da je moguće i više generacija godišnje. Razvoj ide kroz 4 faze: jajašce, ličinka, nimfa i odrasli. Za potpuni razvoj najčešće trebaju 3 domaćina (za neke vrste 1, za druge 2). Jako su produktivni oplođena ženka položi 2000 do 20 000 jajašaca. Uglavnom su osjetljivi na isušivanje tako da su klimatski i mikroklimatski uvjeti okoliša važni za rasprostranjenost. Rubni tj. prijelazni dijelovi šuma prema livadama gdje je vegetacija mješovita s travama, grmljem i drvećem su mjesta najugodnija za krpelje. Takva mjesta su također pogodna i za njihove domaćine (domaćini larvi i nimfa su uglavnom manje šumske životinje) poput sitnih glodavaca, ptica i dr. Ista mjesta su pogodna   i za odrasle veće životinje (domaćini larvi, nimfa i odraslih krpelja) poput  jelena, divljih svinja pa i ljudi. Najznačajnije vrste kod nas: Ixodes ricinus obični ili šumski krpelj, Dermacentor reticulatus pseći ili šareni krpelj, Rhipicephalus sanguineus smeđi pseći krpelj,… Od velikog niza zaraznih bolesti kod nas su najznačajnije: Lajmska (Lyme) borelioza, krpeljni meningoencefalitis i mediteranska pjegava groznica.

Tekuti (kokošja grinja) ektoparazit koji parazitira i na glodavcima, konjima, ljudima no prvenstveno na pticama te je gospodarski važan u peradarstvu. Hrane se krvlju i limfom. Veličine 1 mm obično sive do crne boje, nakon hranjenja su crvene boje od  svježe krvi. Mjesecima mogu preživjeti bez hrane, nisu osjetljive na isušivanje. Ženka za života položi do 30 jajašaca. Razvoj ide kroz 5 stadija, cijeli ciklus može završiti za 7 dana. Danju se skrivaju u šupljinama, hrane se noću svakih 2-4 dana. Također mogu prenositi uzročnike zaraznih bolesti.      

Grinje su sitni mikroskopski organizmi manji od 1 mm, svejedi, s 4 para nogu. Žive od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci, osjetljivi su na isušivanje, u suhom ambijentu brzo ugibaju. Ženka svakodnevno položi 1-3 jajašca, preko larve i nimfi do odrasle razvoj može trajati 10 do 12 dana pri optimalnoj vlažnosti i temperaturi.  Neke vrste su štetne druge su korisne kao predatori. Uništavaju i zagađuju uskladištenu robu (žitarice, suhomesnate proizvode,…), također uzrokuju pojavu alergija kod ljudi i životinja te u tom smislu konkuriraju žoharima. Žitna grinja (Acarus siro), sirna grinja (Tyrophagus casei), grinja plijesni (Tyrophagus putrescentiae), kućna grinja (Glycyphagus domesticus), svrabna grinja (Pyemotes ventricosus),….  

Štetnici drva

Među štetnicima drva postoje kukci s krilima i oni bez krila, zajedničko im je da se hrane drvom. Jedni napadaju živa stabla, drugi drvenu građu i konstrukcije na otvorenom, a treći drvo u zatvorenom prostoru.

Crvena palmina pipa spada u prvu skupinu onih što napadaju živa stabla, prisutna je u RH unazad 10 godina i za ovo vrijeme napravila je ogromne štete, možemo reći poharala je palme duž obale. Druge europske mediteranske zemlje suočile su se s ovim štetnikom prije nas i sa sličnim ishodom. Azijska strizibuba, šimširov moljac, palmin drvotoč redom su za nas odnedavna nove vrste i već su napravile dosta štete. Sve ovo su štetnici koje suzbijamo tretirajući raslinje.

Druga skupina koja napada drvenu građu i konstrukcije na otvorenom i nije za nas toliko zanimljiva koliko je zanimljiva treća skupina štetnika, onih što napadaju u zatvorenom, a na koje ljudi najprije i najviše reagiraju. Napad na krovišta, podne konstrukcije, podne obloge, stolariju, namještaj, itd. pokretač je djelovanja. Životni ciklus ovih štetnika je sličan. Najviše štete naprave larve koje, ovisno o vrsti, žive i nekoliko godina dok odrasle forme žive uglavnom svega nekoliko tjedana. Razvijaju se potpunom pretvorbom (jajašce, larva, kukuljica, odrasli). Oplođene ženke tijekom ljeta polegnu jajašca u pukotine i šupljine drva, iz jajašca se vrlo brzo izlegu larve koje odmah krenu bušiti drvo. Od svih stadija najdulji je  larvalni stadij, nakon kojeg slijedi kratkotrajno kukuljenje odnosno faza preobrazbe u odrasle spolno zrele forme. Ovo se odvija najvećim dijelom početkom ljeta u svibnju i lipnju kada odmah po preobrazbi slijedi izlijetanje iz drva. Značajne su nam slijedeće porodice: strizibube, kuckari, bjeljikari, kukuljičari.

Jedan od najraširenijih iz treće skupine je kućna strizibuba Hylotrupes bajulus, dosta velik kukac tamnosmeđe boje, adulti do 2 cm veličine, odrasle larve do 3cm,. Izletne rupe su ovalnog oblika promjera 0,5-1 cm.  Slijedeći po značaju su tzv. kuckari ili drvaši odosno porodica anobide. Među njima je za nas najznačajniji točkasti drvaš Anobium punctatum. Odrasli žive 2-3 tjedna i ne hrane se, ženka položi 20-40 jajašaca uglavnom kroz lipanj i srpanj na hladnija i vlažnija mjesta kuće, larvalni stadij traje jednu godinu no u nepovoljnim uvjetima  se može produžiti na 2 i 3 godine. Odrasli je veličine 3-5mm svijetlosmeđe boje. Izletne rupe su okrugle promjera 2-3 mm. Od bjeljikara su značajni parketar Lyctus bruneus i hrastov bjeljikar Lyctus linearis, razvojni ciklus im je jednogodišnji, hrane se samo bjeljikom i ne prodiru u srž pa ih se po tome može razlikovati od drugih, česti su napadi čak i lakiranog hrastovog parketa. Od kukuljičara je zanimljiv crveni kukuljičar Bostrychus capucinus, prepoznatljiv po crvenoj boji tijela i crnoj boji glave.         

Suzbijanje ovih štetnika ovisno o vrsti i uvjetima može potrajati i nekoliko godina. Učinkovitost također ovisi i o metodi suzbijanja. Stoga valja promisliti o isplativosti provedbe mjera suzbijanja i vrijednosti artefakata koje spašavamo.

Termiti do sada opisano oko 2600 vrsta, socijalni su kukci žive u organiziranim većim ili manjim zajednicama, od nekoliko stotina pa do, kod nekih vrsta, i nekoliko milijuna jedinki u zajednici. Hrane se neživom biljnom organskom tvari odnosno celulozom. Odlikuju se posebnim načinom prehrane. Izgledom nalikuju mravima no razvojno su bliži žoharima. Uloga im je u prirodi značajna i korisna no mogu raditi štete na nekim kulturama, trupcima i najviše na drvenim konstrukcijama i drvenim objektima. Dijelimo ih u nekoliko skupina, prema načinu života i prehrani, od kojih su nam najzanimljivije dvije: zemni termiti i termiti suhog drva. Nastanjuju tropska i suptropska područja, tako ih nalazimo i na mediteranu pa i kod nas, no nama za sada ne predstavljaju veliki problem. Kod nas su najrasprostranjenije vrste:  žutovrati termit Kalotermes flavicollis iz skupine termita suhog drva, formira male zajednice, zabilježeni su napadi maslina, smokava, čempresa, vinove loze; i zemni termit Reticulitermes lucifugus manji je od žutovratog, termitnjaci su im dijelom u drvu i dijelom u tlu, izbjegavaju dnevno svjetlo, napadaju živo i neživo drvo: drvene stupove, željezničke pragove, drvene konstrukcije, drvene objekte i upravo od ove vrste možemo očekivati probleme.         

Ptinide su insekti izgledom nalik paucima, kuglastog oblika, dugih nogu, veličine do 3,5mm, boja varira od žute, smeđe, crvene do crne, ne lete. Osjetljive su na niske temperature i vrlo otporne na isušivanje. Kod nas ih rijetko susrećemo i uglavnom u toplijem klimatskom pojasu. Ponegdje mogu biti od značaja kao skladišni štetnici, štetnici muzeja  i knjižnica. Vrlo rijetko se pojavljuju u kućama, stanovima i dr. Bilježe se i kod nas rijetki slučajevi sezonske progradacije. Hrane se materijalom biljnog i životinjskog porijekla (žitarice, sjemenke, suho voće, začini, grahorice, vuna, knjige, šećer, keksi…riblje brašno, suho meso, koža, kosti, perje, uginuli kukci,…).  Mezium americanum i Mezium affine su vrste s kojima ćemo se vjerojatno najprije susretati.

Flebotomi (nevidi)

Leteći insekti veličine 2-3 mm koji bodu i sišu krv.

Životni areal određen je klimatskim faktorima (trajanje toplog godišnjeg razdoblja).

Ukupni život oko 5 mjeseci. Razvojni ciklus (jajašce-larva-kukujica) traje oko 4 mjeseca + život odraslih oko 1 mjesec.

Samo ženke se hrane krvlju (važno zbog polaganja jajašaca). Tijekom života polaže 1-4 puta po 30 do 60 jajašaca u vlažno tlo, humus, lišće, pukotine ispunjene organskim ostacima (ruševine, peradarnici, legla glodavaca, pseće kućice,…).

Prezimljuje kao ličinka ili jajašce i kada se temperatura tla tj. boravišta povisi na 20°C nastavlja se razvoj (kod nas u Dalmaciji krajem travnja). Populacijski vrh dosegnu u srpnju i kolovozu, nestaju krajem rujna.

 Imaju mali radijus kretanja cca 10 m. Kreću se skokovito „mic po mic“. Lete do visine od 2m. Vjetar ih može odnijeti i dalje.

Danju miruju, najaktivniji su u sumrak. Unutar kuća (i dr. dovoljno hladnih/toplih i vlažnih objekata) mogu biti aktivni cijeli dan.

Domaćini tj. izvori krvi za ženke su različiti za pojedine vrste flebotoma (opisano više od 500 vrsta flebotoma). Hrane se na svim toplokrvnim kralježnjacima (domaći i divlji, pernati i dlakavi) kao i na hladnokrvnim (npr. gušteri). Kod P.papatasi je najizraženija antropofilija.

Dokazi su uvjerljivi da je osnovni rezervoar lišmanijaze (Leishmania donovani) pas.  Spominju se i drugi kanidi (lisica, čagalj, i dr.) kao i glodavci (štakori).

Psi su osobito podložni ovoj bolesti (kožna i visceralna forma). U koži nastaju promjene, npr. čirevi u kojima su gusto naseljeni uzročnici bolesti, tako da ženke flebotoma sisanjem krvi unesu uzročnike ove bolesti u svoj organizam i slijedećim hranjenjem prenesu uzročnike drugoj životinji ili čovjeku.  

Na našem priobalju u stambenim objektima najčešće se pronalazi P.papatasi, dok u „divljini“ Dalmacije dominira vrsta P.major, a u Primorju i Istri P.perniciosus.